Ova knjiga me je naučila mnogo čemu ali i potvrdila ono što sam negde već i ranije znao. Da je potrebno imati apsolutno nepoverenje u državni ideološko-propagandni arsenal vladanja, a tu osim potpune idiotizacije političkog života koja je odgovorna za mnogobrojna zla i jeftinoću pojedinačnih ljudskih života spadaju i kurikulumi patriotizma, pre svega oni u udžbenicima nacionalne istorije. Jasno, u školama se iz istorije nikada nije učila metodologija razmišljanja o prošlosti, logika složenih društvenih procesa već je ona, pre svega, svega imala veze sa poželjnom slikom sveta koju se ima usvojiti. U socijalističko vreme to je bilo povezano sa marskističkom ideologijom i na toj ideologiji zasnovanom posmatranju društvenih tokova. Tu su se učile slavne partizanske pobede, ali uz sve mane to je bila u suštini istorija, novog, pobedničkog, vedrog duha. Osim toga, istorija tada, po meni, nije imala apsolutnu ideološku dominaciju jer su postojali drugi predemeti kojima se prenosio tada vladajući svetonazor. Sa pobedom nacionalističkih ideologija na Balkanu kurikulumi istorije postaju apsolutno polje ideološke dominacije. Sa činjenicama, pokazuje se, ne moraju imati nikakve veze već je to jedna manje ili više, oko ratova zasnovana slika sveta, lažna epopeja nacionalne veličine; iz decenije u deceniju neka vrsta predvojničke obuke. Pokazalo se na obilju primera:
- da je situacija u prošlosti krajnje neizvesna. Zapravo se menjalo to što se "događalo" u skladu sa potrebama nacionalne države u tom trenutku. Sve što se zbiva na tom terenu prošlosti najviše ima veze sa aktuelnom sadašnjošću jer ko kontroliše prošlost, kontroliše sadašnjost, a ko kontroliše sadašjnost, kontroliše i budućnost. (Orvel). Međutim kako neke činjenice u istorijskoj nauci (uprkos postmodernim patriotama) ipak postoje, ova knjiga može biti dobar priručnik. Podsetiće vas recimo da su u Drugom balkasnkom ratu Srbije i Turska bile saveznici što je uglavnom prećutkivano jer je zvanična politika bila da se vode oslobodilački ratovi. A sav spor je bio oko podele teritorija (šta drugo nacionalističke patriote znaju!) I uglavnom su te države bile, kao što su i danas, dobri saveznici. Neka samo tako i ostane. Ostalo su mitovi.
Ili, recimo, povodom početka rata u Bosni i Hercegovini, udžbenici lažu da se entitet RS otcepio od BiH pošto je ova bivša jugoslovenska republika održala referendum o nezavisnosti 1. marta 1992. god. Jer taj entitet za svoj Dan Državnosti uzima 9. januar 1992, a to je bilo pre nego što se dogodio referendum o nezavisnosti BiH. Takođe se prećutkuje u udžbenicima događaj koji se desio 25. oktobra 1991. godine kada je konstituisana Skupština srpskog naroda što je zapravo čin kojim je inicirano otcepljivanje dela teriotorija od BiH što je bila prolegomena u rat. Slično je bilo i sa situacijom na Kosovu i u Hrvatskoj. Dakle, ovde je priručni značaj knjige da se podseti na postojanje činjenica u istoriji. Predmet patriotizma u srpskim školama ima dodatne probleme koji svi proističu iz sadašnjosti:
- Srpski nacionlizam je gubitnčki (frustirani) i gradi se oko duboko traumatičnog jezgra. On se mora vrteti stalno oko prošlosti jer se ciljevi u sadašnjosti nisu promenili. Ovo je veoma opasno jer hrani resentimane, jača iz generacije u generaciju osećanja osujećenosti i stvara osvetničku naciju. Zapravo su svi ratovi devedesetih bili osvetnički, a vodili su se pod krinkom oslobađanja od koga sve ne: balija, ustaša, Albanaca; nastali na temelju autoviktimizacije i huškanja.
- Nema ništa jeftinije od patriotske žrtve. Smrt na Balkanu svakako nikada nije bila precenjena. U Srbiji se uvek strogo vodilo računa da se žrtve sveukupnih ratova nikada ne pobroje. Ali se zato beskrajno unovčavaju za nikada ostvarene ciljeve nacionalne države.
- Tradicionalno koncipiran kurikulum istorije ne može reći istinu sve i kada bi hteo. U knjizi se podseća na iracionalističke filozofije istorije koje se tu zastupaju; sve redom duboko antinaučne i autoritarne. To su vizije cikličnog vremena ("istorija se ponavlja") ili svetog vremena koje je usmereno ka cilju ostvarenja nacionalnog programa (teleološko shvatanje). Zato su svi pedagozi i propovednici istorije ovde, uglavnom, neka vrsta nacionalnih šamana (bukvlano!) koji opšte sa mističnim istorijskim tokom, u stanju su da istoriju "osećaju" i da je "predviđaju". Zato su nam uglavnom oni i birali autoritarne lidere koji su nas vodili u svetlu prošlost. Oni stvaraju i usmeravaju "nacionalni organizam". "Otac nacije" je zamislio početkom sedamdesetih svoj Prvi svetski rat i od osamdesetih godina kreće nezaustavljiv srpski put nizbrdo. Istorijski šamani su uvek u stanju da tačno odrede istorijski ritam, da odrede istorijska usporavanja i ubrzavanja. Trenutno, recimo, svima im se javlja da je najbolji status quo. Nacija treba da se primiri i čeka neki novi haos koji će raditi za našu stvar a mi ćemo samo "uskočiti" pa će ostalo biti čisti ćar. Jer istorija se po njima "događa", ona se "širi", "rasplamsava", "preliva". Sve redom deterministička, naturalistička, autoritarna i duboko nedemokratska shvatanja sveta kojima se formatiraju budući podanici.
Kratko: kritički duh nema veze sa ovakvim ideološkim ispiranjima mozga podmetnutim pod istorijsku nauku. Većina onoga što nacija misli o svojoj prošlosti se prema činjenicama odnosi onako kako se i ravna zemlja odnosi prema naučnim znanjima iz astronomije. A udžbenici u Srbiji, konzekventno (uz zaista retke primere odstupanja koji se u knjizi navode) nemaju veze sa istoriografijom i potpuno su otporni na njen uticaj. Udžbenici imaju veze sa politikom sećanja na koje država udara svoj pečat. To je državno odobrena istina. Ono što država želi da podanici veruju.
"U čemu je razlika između istorije i sećanja? Da li su to samo dve faze odnosa prema prošlosti? Da li najpre psotoji sećanje na neki događaj, pa onda ono preraste u istoriju? Ili obrnuto? Ne, ništa od toga. Istorija i sećanje su suprotnosti, pisao je Pjer Nora, jedan od pokretača proučavanja kulture i politike sećanja. Sećanje je satkano od emocija i strasti, ono je afektivno, sakralizuje uspomene. Istorijska nauka je sekularna, naučna, kritička i racionalna. Sećanje stalno ponavlja prošlost u sadašnjosti, dok je istorija drži na distanci i fiksira u vremenu u kome se dogodila. Sećanje je apsolutno, istorija je relativna. Istorija je kao hemija, sećanje kao alhemija; istorija je astronomija, sećanje je astrologija, kaže drugi francuski istoričar Žak Le Gof. Istorija traži sličnosti i kontinuitete, sećanje traži posebnosti i diskontinuitete. Sećanje ne vidi promenu i faze u prošlosti, za istoriju su upravo one ključne, kaže Jan Asman. Ovaj nemački egiptolog kaže i da je za sećanje sve jedinstveno i neuporedivo, dok je za istoriju sve univerzalno i podložno poređenjima. Za istoriju prošlost je završena, za sećanje ona ne prolazi, ona je deo sadašnjosti, pisao je Filip Žutar. Sećanje se odvojilo od istorije, postalo je vrednost po sebi. Jedina veza između istorije i sećanja je u tome što istorija kao nauka proučava sećanje, kao odvojeni entitet". (Dubravka Stojanović, Prošlost dolazi, Zaključak, str. 310)
No comments:
Post a Comment