(Dostupni su prevodi na srpski jezik Aleksandra V. Stefanovića i Igora Cvijanovića)
O ovoj noveli su napisano tomovi kritičkog i interpretativnog teksta. Na pojedinačnom čitatelju je dati svoj ugao gledanja, izneti vlastito čitanje, što ću i ja ovde učiniti uz osvrt na mnogobrojne druge mogućnosti razumevanja jer ovde imamo posla sa toliko polivalentom tekstom da je nemoguće odoleti iskušenju ne ogledati se u njemu. Podrazumevam poznavanje teksta i tek ću se povremeno osvrtati na elemente fabule. Najpre temeljna stvar:
- Ovo je priča o duhovima ali se nikakvi duhovi ni jedan jedini put u ovoj priči nisu pojavili; uprkos drugačijim interpretacijama. To, opet, ne znači da se s njima ovde nećemo dosta petljati.
- Priča je ispričana iz ugla guvernante i ni jedan drugi akter pripovedanja ne postoji; što znači da su svi opisi situacija i dijalozi u potpunosti njen izveštaj. Ovo znači, naravno, da čitalac sam rekonstruiše fabulu ali i moguća značenja. Čitalac, dakle, (re)rekonstruiše ne samo ono šta se dogodilo nego i zbog čega se moglo dogoditi i na kom planu se bilo šta ovde uopšte događa, a što je opet u vezi sa alteracijama mogućih stvarnosti u priči (uključivanje metafizičkih objašnjenja).
- Ovo je u vezi sa problemom i baratanjem perspektivom na sledeći način: perspektiva je usložnjena u samoj sebi prilikom tekućeg izveštavanja baziranom na fluidnom&nestabilnom toku opažanja i doživljavanja izvestiteljke, tj. guvernante. Ipak ona nije jedina; mogućnosti drugačijih perspektiva oslanjaju se na dostupnost kulturnih kodova koji dozvoljavaju eksploraciju i preispitivanja određenih motiva. Pri tome frontalna, guvernantina perspektiva usmerena je na prenos njene verzije događaja (ona je rukopis zaveštala). To znači, ako imamo intencionalnost lika naratora, taj plan moramo uključiti u tumačenje mogućih dešavanja. Drugim rečima, skloni smo da guvernantin ugao shvatimo kao deo problema moguće fabule. Jer ona je, istovremeno, i izvestilac i akter događaja.
- To je takođe u vezi sa specifičniom upotrebom naratorkinog govora; onom ličnom i onom kulturno uslovljenom. To je jezik koji je pristrasan u svom nastupu, koji usmerava i ograničava&zatvara polje mogućnosti. Ovaj plan teži da još više suzi fokus nego perspektiva. Naime, guvernanta sve vreme saopštava svoja izvesna stanja i subjekivna kolebanja koja nisu u vezi sa objekivnim tokom ali jesu sa socijalnom konstelacijom u kojoj se nalazi. Pa sve to još u jednoj izolovanoj (takoreći eksperimentalnoj) situaciji koja ne dozvoljava improvizaciju tj. spontanost. U viktorijanskom stilu ta osećanja su prenaglašeno ispunjena društvenim normativima što ograničava polje originalnog i ličnog senzibiliteta. Guvernanta je toliko performativna da se samim time i njena osećanja objektivno mogu dovesti u pitanje. Drugim rečima, toliko se sve vreme prenemaže da je, često, mučno pratiti je, ali to treba dovesti u vezu sa njenom ciljanom, tj. pristrasnom perspektivom.
- Ovaj viktorijanski jezik usmeren na 'prikazivanje priličnog' (viktorijanska performativnost) dodatno zamagljuje stvari, prekriva stvarnu situaciju dok istovremeno stvara mističnu auru koja najavljuje nešto zagonetno. Takav govor je, s druge strane, prostor snažne sugestibilnosti na način da barata nagoveštajima, slutnjama, poluizrečenim aluzijma; intencionalno je usmeren ka tabuima i moralnim sadržajima. Na taj način ovaj govor:
- je i mesto snažne projekcije kao i svi neodređeni intencionalni iskazi.
Drugim rečima: moj pristup razumevanju ovog teksta se oslanja na intencionalnost naratorke potpuno uključujući njenu uvrnutu (bizarre) perspektivu u vlastito svođenje računa sa fabulom i na taj način izvedim značenja. To je pristup oslanjana na tekst i njegovu unutrašnju dinamiku koju nose akteri. Guvernantin lik dozvoljava elaboraciju sa stanovišta psihopatologije. Ako je već tako, i ako bih bio optužen za svojevrsni redukcionizam njegovog tumačenja, rekao bih u svoju odbranu dve važne stvari. Naime, kako je primećeno, lik guveranante nije jasno karakterno i psihološki određen. Mi ne znamo ništa o okolnostima njene psihičke konstelacije ili, drugim rečima, veoma malo znamo o njoj kao o ličnosti. Ali upravo ta okolnost dozvoljava da se morbidni fenomeni njene ličnosti ispolje u svojoj objektivnosti i jasnoći. Drugo, iako se pozivam na te fenomene, naglasio bih da su moji zaključci podržani naročitom upotrebom jezika koji intencionalno zatvara polje mogućnosti, na način kako sam to gore rekao. Drugim rečima, performativnost u iskazivanju emocija, socijalna uslovljenost i izveštačenost takvog jezika treba da prepokriju polje paralogizama koji motivišu ovaj lik u njenim akcijama i interpretacijama. Na taj način, pozivajući se na argumente književnog, a ne ideološkog ili kliničkog dokazivanja tvrdim:
- Lik guvernante svojom personalnom neizdiferenciranošću, dat je tipski; podseća na likove iz bajki što mi dozvoljava da joj namenim jasnu funkciju (kasnije).
- Za guvernantu se može reći da je gonjena sa nekoliko fiks-ideja koje dosledno sprovodi u život u jednoj eksperimentalnoj situaciji (ovo poslednje je od prevashodne važnosti).
- Guvernanta ima povremeno viđenja (ukazanja) tj. progone je utvare. Ona nešto s time mora učiniti jer ta morbidna dinamika gradi i dramatrugiju priče. I šta radi? Raspituje se o okolnostima bivšeg personala. Ispostavlja se da su tamo radile dve osobe koje su umrle pre njenog dolaska: jedan sluga i bivša guvernanta (navodni duhovi Kvinta i Džesel). U razgovoru sa domaćicom Grous ona
- Konstruiše njihov život, ponašanje, "namere" i ova lica poistovećuje sa utvarama koje viđa. U dinamici njene psihološke konstrukcije mogu se primetiti potisnuti seksualni sadržaji jer viktorijanski jezik omogućava ovu hipertrofiju moralne zabrinutosti koju će ona dalje usmeriti na svoje žrtve; istovremeno polje tabua koje takav jezik otvara aktivira moguće projekcije kod čitaoca.
- Guvernanta, dakle, zaključuje da ima naročitu misiju da odbrani decu od zlih uticaja tih duhova i vođena svojim paralogizmima:
- Stvara paralelnu fabulu zasnovanu na toj fiks-ideaciji što će reći pripisuje određenim elemetnima svojih doživljaja i opažaja naročitu dinamiku; ali što je još važnije pripisuje lažne motive drugim akterima kako bi njena pričala održala privdinu konzistentnost. Zadatak za čitaoca ovde je da se snađe između fabule i konfabule tj. između paralogičke priče i vlastitog pokušaja utvrđivanja sleda događaja.
- Ovim psihološkim procesom konfabuliranja guvernanta sve više zapada u mrežu svojih fiks-ideja. Njeni odnosi sa drugim akterima su ambivalentni, pošto treba da ih "izbavi" iz kandži zla.
- Njeno ponašanje sve više poprima paranoidni karakter, ona gubi samokontrolu i usmerava rasplet ka svom tragičnom kraju.
Dakle, sada kada smo isterali duhove kao aktere sa scene, naš je zadatak da objasnimo priču sa stanovišta psihološke dinamike realnih aktera u jednoj naročitoj (eksperimentalnoj) situaciji tako da se u potpunosti održi njena hororična dimenzija; na osnovu psihološke tenzije koja postoji među realnim akterima pri čemu, a već smo to rekli, nikada ne gubimo iz vida intencionalnost guvernantine perspektive. Važno je naglasiti da ovakvo usmerenje ne isključuje određene mitske elemente iz interpretacije. A to su:
- Nalik bajkama, treba obratiti pažnju da i ovde imamo nedovoljnu izdiferneciranost psiholoških i objektivnih realiteta. Ovo je od direktnog značaja za aktere priče. Naime deca, u ovom slučaju Majls i Flora, još uvek nemaju izgrađeni self, tj. Ja se nije odvojilo od prirode i prirodno-fenomenskog. Dečji psihički sadržaj su za njih same još uvek vrhunski realiteti. Plastičnost, neuobličensot njihovih psiholoških mehanizama uvodi ih u snažno polje kreativnosti s jedne, i sugestibilnosti s druge strane.
- Kao što smo rekli, ni akteri u bajkama nisu ličnosti nego su pre svega funkcije. Psihološki neodređena, nedorađena guvernanta u viktorijanskom kostimu ovde nastupa kao funkcija čistog minusa, oduzimanja, kao magična kreatorka virtuelnog eksperimentalnog prostora. Dolazi do ekstenzije, rasipanja ili disperzije psihičkog upravo zato što nema samouslovljenog selfa u kontinuumu moralno-ličnih vrednosti. Na taj način rasplinuto polje njenih doživljaja vrši kontaminirajuće dejstvo na druge aktere. Dolazi do psihičkog prepokrivanja ili, drugim kodom izraženo, začaravanja u pravcu udaljavanja od realnog sveta; u jednoj situaciji koja je, rekli smo, već sama po sebi, izmeštena. Zato se ova priča može tumačiti u smislu razvojne drame, osujećene individuacije, kao neka obrnuta bajka. Kratko, guvernanta vrši psihološki teror nad decom.
- I konačno, treći element prisustva mitskog je mogućnost uvođenja pretpostavljene i često supranaturalne dimenzije (nadnarativa) u objašnjavanje događaja. Ovo nas već izvodi iz sfere književno-psihoških i uvodi u područje mističnio-doktrinarnih elaboracija. Ovo ću na kraju još spomenuti. Reč je o tome da objektivno (re)konstruisani sled događaja na kraju uopšte ne mora biti važan. Već je cilj koji se na taj način postavlja upravo razblažiti branu između psihološko-doživljajnog i objektivnog pa se onda ceo tako uspostavljeni sled smešta u (podvodi pod) neki pretpostavljeni mitski poredak. Priča tako dobija, paraboličnu, simboličnu ili alegorijsku dimenziju. U ovom trećem slučaju psihološko radi za račun mitskog, tako da se ta dva aspekta interpretacije mogu stapati, obično na nekoj spiritualno-doktrinarnoj osnovi.
Ako se sada vratimo pristupu tumačenja sa stanovišta psihosocijalne dinamike realnih aktera, može nam pomoći bazično školsko pitanje: da li je glavni akter u ovom romanu, tj. guvernanta, pozitivan ili negativan lik? Ko će reći da je ona pozitivan lik!? Dakle radi se o izrazito negativnom liku ili pre funkciji koja bitno usmerava, ili začarava događaje u eksperimentalnim uslovima (uslovima izmeštenosti). Pri tome ostvarena dinamika njenih odnosa sa drugim akterima i sama konstelacija odnosa (moći) među njima daje najekonomičniji (baz suvišnih pretpostavki) odgovor kako se ova horor priča inicira i samoodržava. Što se ovog drugog tiče, samoodržanja, imam u vidu sugestibilnost beskrajnog odugovlačenja. Ova tehnika je korišćena u književnim postupcima, naročito magijskog realizma (Kafka, Bucati). A ovde ciljam na postavke Cvetana Todorova o fantastičnoj književnosti po kojima se fantastično održava kao nestabilna forma u stalnoj tenziji između dva moguća pola koja teže da ga asimiliraju i ponište: s jedne strane začudno, tj. bizarno koje oličava guvernanta, i s druge strane čudesno, tj. natprirodno, oličeno u nekom paranormalnom fenomenu; u datom slučaju to su duhovi. Začudno se može objasniti redukcijom na prirodno-psihološko objašnjenje patološke psihe dok se čudesno može podvesti pod neki mitski ili religijsko-doktrinarni sistem. Najkraće rečeno, mi se u ovoj priči stalno klackamo između guvernantinih prenemaganja s jedne, i njenih duhova s druge strane, samo što se u to uvlače drugi likovi i tako onda prelazimo na pitanje dramaturgije, tj.
- Iniciranja hororičnog kvaliteta temeljem odnosa među likovima (akterima). Rekli smo da imamo jednu dominantnu istaknutu, ali istovremeno i terorizirajuću perspektivu, tj. onu guvernantinu. Karakter njenog zla, ili ako hoćete, njegova specifična persuazivnost naglašen je opozicijom sa likom domaćice Grous. Domaćica je sasvim dobra, ali istovremeno povodljiva, ona je na strani dece ali je u svojoj ulozi veoma neubedljiva. Iz priče, pri tome, saznajemo da je nepismena, tj ne može da barata informacijama i time usmerava događaje. U priči postoji motiv pisma koje se tiče malog Majlsa i njegovog izbacivanja iz škole pa pošto domaćica ne može da ga pročita, ne može ni da interveniše u situaciju. U opoziciji dobro-zlo, dakle, zlo je nadmoćno. Guvernantina (iako morbidna) imaginacija daleko nadmaša onu priproste domaćice Grous te je tako čini inteligentnijom i sposobnijom da sasvim kontroliše situaciju. Ako izuzmemo Mailsa i Floru, među likovima ne postoji nikakva unutrašnja, familijarna ili organska povezanost, oni su spojeni "odozgo". U toj izmeštenoj (eksperimentalnoj) situaciji deca su em nemoćna em zaista nevina. Ni u jednom trenutku nemamo ubedljive naznake da deca vide bilo kakve duhove. Guvernanta kruži oko njih i sve više ih uvlači u svoju mrežu; ali ona se instinktivno brane od tog negativnog uticaja što će im proizvesti nervnu krizu i zapretiti njihvom prirodnom procesu sazrevanja (individuacije) o kojoj sam gore nešto spomenuo.
- Da guvernanta zaista ima dijaboličnu funkciju pokazuje njena manipulacija motivima, tj. pokretačima mišljenja i delovanja, koje pripisuje onima koje navodno štiti. Ona treba da ih "oslobodi zla". Zlo je, dakle, projektovano na decu i zatim imaginativno amplificirano u toj bizarnoj igri.
- Dakle, ona koja je navodna njihova zaštitnica je zapravo njihova tužiteljka. To je upravo mitsko obeležje nečastivog, a ceo potonji razvoj događaja u potpunosti opravdava ovakvo viđenje njene uloge. Konačno
- Gore istaknuta upotreba viktorijanskih manira i jezika odlično upotpunjuje tu funkciju guvernantinog lika. Ovaj jezik beskrajnih odugovlačenja, sav u slutnjama, nagoveštajima i izbegavanjima, naglašava njegovo medijalno svojstvo za sugestiju a ne za komuniciranje bilo čega. I ono otvara i podstiče tabue. Najverovatnije je ono što se tako snažno izbegava neka moralna kontroverza. Moralno-neprilični sadržaj lebdi oko umrlog sluge i bivše guvernante i to je jasno nagovešteno u priči. Takođe, bilo je komentatora koji su u tzv. namerama duha prema muškom detetu, Mailsu, učitavali neprikladne seksualne namere. Ali za naše razmatranje je najvažnije pismo. Naime, u pismu gde se saopštava Mailsovo isključenje iz škole govori se o njegovim neprimerenim rečima i izjavama upućenim drugim dečacima. U polunagoveštajima, kada ga guvernanta pritisne, Majls saopštava da je te stvari saopštavao "onima koji su mu se dopadali". Bilo je komentara koja su ovo dovodili u vezu sa navodnom homoseksualnošću samog autora tj. njegovim prikrivenim, suspregnitim ili potisnutim homoerotizmom. Tome u prilog dodaju komentatori koji ističu da se, otprilike, u vreme pisanja ove novele desio čuveni Vajldov slučaj i potonje suđenje koje je naduvalo skandal do neslućenih razmera. Atmosfera progona je učinila da se zastrašeni pripadnici ovakve orijentacije sateraju u ilegalu. Bilo kako bilo, nedvosmisleno je da se ovaj viktorijanski jezik upotrebljava za aktivaciju seksualno-moralnih tabua. Uzgred napomenimo da se seksualno i paranormalno često u ovakvim pričama podržavaju, a takođe ova povezanost omogućava i zajedničku interpetaciju, obično naturalističkog tipa.
- Konačno, guvernanta dovodi do nedvosmislenog otpora same dece uvodeći ih u nervnu krizu:
"...Ne znam na šta misliš. Ne vidim nikog. Ne vidim ništa, niti sam ikad videla. [Flora na optužbu da vidi i komunicira sa mrtvom guvernantom]. Mislim da si okrutna. Ne volim te!...Vodi me od nje! [obraćajući se domaćici Grous].
Kada sam ovako izneo svoje viđenje onoga što se u ovome romanu zapravo zbiva treba spomenuti i treću mogućnost: podvođenje priče pod neki mitski ili supranaturalni obrazac. Tim postupcima interpretacije priča se u svojoj realnoj fabuli tretira tek uzorkom za "analizu" koja daleko prevazilazi objektivno utvrdive realitete. Određena animistička, spiritistička i mistička shvatanja i sistemi dozvoljavaju prevazilaženje logičko-perceptivne evidencije. Obično se tu barata parapsihološkim fenomenima nadsvesti, ekstrasenzornih (tj. proširenih perceptivnih) mogućnosti koji nedostupne dimenzije nedostupne približavaju "običnoj" svesti. U tim okvirima, jasno, guvernanta iz naše pripovesti je medijum u kontaktu sa entitetima iz postuliranih spiritualnih dimenzija i koji se smatraju realnostima sui generis. Ona pretežno počivaju na shvatanjima koja polje psihičkog mešaju sa poljem (nat)prirodnog a održavaju je panteistički koncepti psihičke neizdiferenciranosti između svega postojećeg. Ona se obraćaju psihičkom i intuitivnom pre nego logičkim i racionalnom u ličnosti. Ona barataju, kao što je gore već navedeno, slutnjama, nagoveštajima, i spektrom zavodljivih sugestivnih podsticaja koji deluju na maštu recipijenta. Svojim dvosmislenim i simboličnim slikama ona navode čitaoca ili gledaoca da radi upravo ono što radi i guvernanta iz naše priče: da konfabulira (domaštava realnost) samo ovo sada ne treba nužno shvatiti klinički nego pre kao podsticanje imaginacije recipijenta po određenim pravilima; tj. precizno ciljanim sugestijama koje obično rade na podsvesnom nivou. A postupci tog tipa štedro upotrebljavaju mogućne fenomene čitalačkog uživljavanja: identifikaciju ili projekciju, takođe aktivirajući svesna i podsvesna očekivanja recipijenta zavodljivo ga usmeravajući na nikada prevaziđene mitske obrasce razmišljanja.
Nije li upravo borba između dobra i zla upravo takav jedan idealan poligon za aktiviranje tog mitopoetičkog senzibiliteta književnih i umetničkih konzumenata? Te postupke umetničke sugestije je naročito lako primetiti u filmskoj umetnosti gde je plastičnije nego u tekstu moguće dočarati postulirane (nadgrađene) dimenzije pripovedne stvarnosti. U ovakvim tipovima interpretacije fantastičnog, važno je dodati, realni plan nema nikakvu prednost u odnosu psihološko doživljavanje. Naprotiv, recipijent se podstiče da svoje psihološko-doživljajne sadržaje posmatra na ravnoj nozi sa objektivno-utvrdivom stvarnošću. Takođe se umanjuju razlike između doživljaja različitih subjekata, ide se na prožimanje tih doživljaja, uvode se osobe medijumi koji "korespondiraju" postulirane psihičke realnosti. Dobri majstori žanra koriste ovakva očekivanja svojih čitalaca kada stvaraju svoja dela. Treba napomenuti da je Henrijev brat Viljam, čuveni psiholog i filozof, bio jedan od istaknutih članova američkog društva za psihička istraživanja (Society for Psichical Research) koje je osnovano 1882. godine pa je time Henri mogao biti preko svog brata dobro informisan o fenomenima i preokupacijama tadašnjih psihologa pionira.
Ovo me navodi da sasvim kratko spomenem i jedan mogući aspekt tumačenja novele "Okretaj zavrtnja" koje se tiče radikalnog sagledavanja fenomena DRUGOSTI. To uključuje sve ono što pretpostavljene predmete interesovanja izvodi iz sfere uobičajeno-humanog bilo da se nalaze na polu začudnog bilo supranaturalnog. Pri tome ova dva pola nisu nužno u opoziciji nego se često i podržavaju. I videli smo da to pokriva široko područje od seksualnih tabua do bića iz drugih dimenzija. Paranormalni fenomeni su često predmet i sci-fi žanra što je posebno i opširno polje za istraživanje.
Daću, najzad, jedan primer naizmenične upotrebe književne tehnike i posezanja za mitskim obrascima priče. U strukturi novele Okretaj zavrtnja primećujem postojanje metateksta tako da nije nužno posezati za spoljašnjim interpretativnim okvirima. Naime, priča ima dvostruki uvod. Najpre gospodin Daglas u intimnoj atmosferi tople sobe sa kaminom svojim slušaocima najavljuje postojanje rukopisa koje mu je ostavila njemu značajna gospođa; implicira se, dakle, njihov blizak ili romantičan odnos. Ovaj pristrasni uvodničar, zatim, nagoveštava nepojmljive i začuđujuće stvari o kojima se tamo izveštava i uz odugovlačenje tek sledećeg dana počinje s čitanjem rukopisa. U atmosferi zatvorene sobe, unutrašnjeg kruga, tako se kreira poseban sugestibilan okvir za prihvatanje jedne dominantne perspektive izveštavanja. Samostalni, realni čitaoci, ne pripadaju tom unutrašnjem krugu. Ova tehnika uvođenja ubacuje neophodnu dozu mistifikacije dok, istovremeno, nagovešajem raslojenih (diferenciranih) perspektiva o kojima smo raspravljali priprema čitaoca na raznorazna izneneđenja.
Drugi uvod daje široki mitski okvir tumačenja koji daleko prevazilazi guvernantinu perspektivu i nudi se čitaocu na (moguće) raspolaganje. Naime, guvernanta je pozvana kod jednog gospodiina da bi se ugovorio posao pod naročitim uslovima. Deca njegovog brata (Majls i Flora) su ostala siročići. Žive na nekom zabačenom seoskom imanju, ali im nedostaje guvernanta. Taj njihov stric želi da se oslobodi tereta staranja o njima, nudi svojoj uposlenici izdašnu nadoknadu ali pod naročitim uslovom da mu se nikada više ne obrati. On jednostavno ne želi ništa više da ima s tim. Ovde je toliko očigledan mitski obrazac koji je moguće locirati u istorijama religija: više božanstvo se udaljava, napušta područje svoga delovanja i prepušta ga nižem božanstvu. Tako je ovo niže božanstvo oslobođeno za delovanje u jednom otuđenom, napuštenom i hladnom svetu. Koliko sad iz ovog ugla tek deluju creepy guvernantina proganjajuća sentimentalnost sa svim mogućim viktorijanskim obzirima! Konačno, ovde se iz sasvim drugačijeg ugla moguće interpretacije podupire moja teza o eksperimentalnoj (izmeštenoj) situaciji u kojoj se nalaze žrtve što u samom startu priče nagoveštava njihov tegobni put individuacije.
Na kraju primer jezovitosti atmosfere i dvosmislenosti, polunagoveštaja kojima obiluje ovaj tekst:
"...Ton tih reči u kojima kao da sam prvi put primetila blago komešanje primerene savesti, ponuka me da padnem na kolena kraj njegovog kreveta i još jednom ugrabim priliku da ga pridobijem. 'Dragi moj Majlse, dragi moj Majlse, da samo znaš koliko želim da ti pomognem! Radi se samo o tome i ni o čemu drugom, da bih radije umrla nego ti zadala bilo kakvu bol ili ti učinila nešto nažao - radije bih umrla nego da ti dlaka s glave spadne. Dragi moj Majlse, - oh, izrekla sam to tad iako sam pretpostavljala da idem predaleko - 'samo želim da mi pomogneš da te spasim!' Ali već sledećeg trena sam znala da sam otišla predaleko. Odgovor na moju molbu je došao smesta, ali u vidu neobičnog praska i hladnoće, naleta ledenog vazduha i potresa u sobi tako snažnog kao da se, od razuzdanog vetra, prozorsko krilo urušilo. Dečak glasno i piskutavo vrisnu, što je, stopljeno sa naletom ostalih zvukova, moglo donekle da se protumači, premda sam bila blizu njega, kao krik oduševljenja ili užasnutosti. Ponovo sam ustala i postala svesna mraka. Te smo na trenutak ostali u mestu, dok sam ja piljila oko sebe i videla da se navučeni zastori ne mreškaju i da je prozor čvrsto zatvoren. 'Ah, sveća se ugasila!' potom sam viknula.
'Ja sam je ugasio, draga moja!' rekao je Majls..."
Pozvaću se na kraju na H. L. Borhesa čiji su me eseji i usmerili ka pričama Henri Džejmsa:
"...Za razliku od Konrada ili Dikensa [Henri Džejms] nije stvarao karaktere; on je stvarao situacije i to namerno dvosmislene i složene koje pružaju mogućnost neodređenih i gotovo bezbrojnih čitanja. Njegove mnogobrojne knjige napisane su za i nehotično uživanje u njihovom raščlanjavanju..." (H. L. Borhes, Šta ponovo čitam).
No comments:
Post a Comment