(prevod: Ljiljana Popović Anđić)
Bilo je za očekivati da od Ljose dobijemo baš ovakvu vrstu autobiografije, izrazito političkog tipa. Jer političko-istorijske teme u realističkom ključu ulaze u srž Ljosine književnosti. Otuda bi, sa stanovišta tematike, najbolje bilo porediti ga ne sa Markesom nego sa Sabatom koji je sa svojim metafizičko-idealističkim stavom Ljosina sušta suprotnost. U pogledu političkog angažmana naravno odudara i od Markesa koji je imao simpatija i za levicu i za Sovjetski savez. Nasuprot poslednjeg i njegovih prosovjetskih preterivanja kao demistifikator levičarskih diktatura staje u red sa Rejnaldom Arenasom čiju knjigu Pre nego što padne noć (Štrik, 2019) dodajem na listu zato što se radi o dva politička istomišljenika, i ove dve knjige imaju neke sličnosti: pre svega da su utemeljene na ličnom iskustvu političkog sazrevanja uz temeljne opise latinoameričke društvene stvarnosti.
"...Mase se osvajaju prezirom ili laskanjem koji metod treba da primenimo..?", citira Ljosa jednog političkog spinera. Kada pročitate ovaj autobiografski roman steći ćete utisak da je Peru zemlja u kojoj su se smenjivale diktature, neretko vojne, levičarskog i desničarskog tipa. Drugi problem je njena enormnost; tu ima tako divljih delova u koji najveći broj Peruanaca nikada nije kročio. Problem je i kolonijalno nasleđe, nepojmljiva različitost njenih stanovnika, težak problem rasnih različitosti te podela baziranih na rasi. Ova izrazito antagonizirana zemlja ima dva levičarska ekstremna (teroristička) pokreta: maoistički Sendero Luminoso i MRTA (Movimiento Revolucionario Túpac Amaru). Nakon još jednog velikog građanskog buđenja tokom kojeg Ljosa uzima učešća, činilo se da je sazrelo vreme da se konačno Peru oslobodi diktatura levog i desnog tipa i zasnuje građansku demokratiju. Tako on i njegovi istomišljenici osnivaju Pokret Sloboda koji se sa još jednim nizom slobodarskih organizacija udružuje radi svrgavanja tadašnjeg levičarskog predsednika Alana Garsije. Vargas Ljosa postaje predsednički kandidat a za podršku uzima nekadašnjeg građanskog predsednika Luis Bustamante Belaúndea te ljude iz njegove i njemu bliskih partija. Problem je bio u tome što je Belaúndeova vladavina bila izrazito nepopularna u "narodu" ili bolje rečeno nije uspela za svoga mandata da učini dovoljno kako bi promenila "standardna politička podešavanja" te ispravila gomilu socijalne nepravde. Ljosin načelni politički stav jeste da postoji temeljna razlika između populizma (te njemu odgovarajućih političkih ideologija desnog i levog tipa) i građanskih političkih ideja. On je pokazao na obilju primera da su levi i desni populizam u suštini jedna te ista stvar a da je "narod" predpolitička kategorija. U Peruu je osobito tako nešto kao "narod" neuhvatljiva stvar. Tamo imate prividno jednu naciju ali kriptorasistička vrednovanja temeljem rase su toliko uobičajena da zapravo postoji ne zna im se broj antagoniziranih političkih grupa. Ove razlike su koliko datost toliko i potreba političkog inženjeringa. Ovo bi moglo da bude veoma zanimljivo čitatelju u Srbiji koji vidi u svojim uslovima kako se u jednoj neuporedivo manjoj zemlji i sa manje problema razlike koriste radi kreiranja idealnog outputa za oligarhijsku ili diktatorsku vladavinu.
Dakle, Ljosin prikaz Perua daje snažnu kritiku populizma. Razultat njegovog napora zamalo da uspe. Dalji tok događaja potvrdio je matricu. Njegov oponent, izabrani predsednik Fuhimori je posle dve godine raspustio parlament i učvrstio još jednu diktaturu. Ali je veoma zanimljiva i vredna opisa piščeva politička avantura. Za vreme Ljosine predsedničke kampanje desio se priličan broj političkih ubistava, on krstari uzduž i popreko Peruom, okuplja svoje pristalice u najneprijateljskijim delovima zemlje i stavlja život na kocku. Garsijina prpaganda ga je proglasila "kandidatom bogatih" zbog čega su mu u jednom trenutku savetovali da što više uđe u "narod" i s njima komunicira neposredno. Otprilike kaže "svi su hteli da me potapšu, rukuju se sa mnom, povuku me za rukav. Dolazio sam kući izgreban i sa modricama". A prikaz političkog stanja u Peruu sa presekom u početku devedesetih godina današnjem čitatelju iz Srbije će na vlastitom iskustvu biti sasvim blisko:
"...Ja sam mislio da poznajem Peru, jer sam od detinjstva mnogo putovao po unutrašnjosti, ali neprekidna putovanja tokom te tri godine otkrila su mi jedno duboko lice zemlje, ili bolje rečeno mnogo lica koje ima, njenu geografsku, socijalnu i etničku lepezu, složenost njenih problema, njene užasne kontraste i potresne nivoe siromaštva i nezaštićenosti većine Peruanaca. Peru nije jedna zemlja, već mnoge koje žive zajedno u međusobnom nepoverenju i nepoznavanju, u gorčini i predrasudama, u vrtlogu nasilja. Nasilja u množini: od političkog terora i od trgovine drogom; od običnog kriminala koji je sa osiromašenjem i rušenjem (ograničene) legalnosti sve više varvarizovao svakodnevni život, i, naravno, od takozvanog strukturalnog nasilja: diskriminacije, nedostatka mogućnosti, nezaposlenosti i bednih plata širokih sektora stanovništva....Ubrzo posle tog sastanka u toku je predsednička kampanja. Hulijan Uamani Jauli,kandidat Pokreta Sloboda za oblasnog poslanika, čuo je u ponoć da se neko penje na krov njegove kuće i izjurio je napolje da se nađe na sigurnom. Drugi put, 4. marta 1990, nije imao vremena da pobegne. Iznenadili su ga na vratima kuće, usred bela dana, i kada su ga ustrelile, ubice su se mirno udaljile kroz masu koju je deset godina terora u takvim slučajevima naučilo da ne vidi, ne čuje i ne makne prstom. Sećam se ruiniranog leša Hulijana Uamanija Jaulija u sanduku, onog sunčanog ajakučanskog jutra, i plača njegove žene i njegove majke, jedne seljanke koja je, zagrlivši me, jecala na kečuanskom reči koje nisam mogao da razumem..." (Riba u vodi)
Po svemu ovu knjigu možemo nazvati autobiografskim romanom. I njena kompoziciona struktura prati postupak sličan nekim drugim njegovim knjigama kao na primer Raj na drugom ćošku, gde se naizmenično po poglavljima smenjuju povezani narativni tokovi. Na čitaocu je da uspostavi sve potrebne veze. Raj na drugom ćošku prati sudbine Flore Tristan, francusko-peruanske socijalistkinje i aktivistkinje za pravdu i Pola Gogena, čuvenog slikara. Ovde, takođe, susrećemo međuodnos ili suprotstavljanje dva plana: onaj praktično-životni, politički i "čisto umetnički" sa svim kompleksom njihovih zamršenih ciljeva. Znamo koliko se ovim međuodnosom bavio nemački pisac Tomas Man, primera radi. Kod Ljose je egzistencijalni plan uvek politička i nagonska stvarnost njegovih junaka dok je distanca između ta dva okvira, politike i nagona, formalna i nejaasna. A ova biografija prati dva velika (najveća) uzleta našeg pisca: uzlet u umetnost i uzlet u politiku. Ova autobiografija je zato autopoetička u najboljem smislu te reči; usmerena je tako da se piščevo preklapanje života i literature učini umetnički funkcionalnim a to znači približiti koliko je moguće umetničku i političku doslednost. Jer konačno pisci imaju ovakve ili onakve političke stavove i manje više su distancirani od politike. Ljosa je izgubio kampanju i vratio se pisanju kao svojoj jedinoj profesiji. Ali sve ono što on politički zastupa ostaje od odlučujuće važnosti za njegov književni pogled na svet. Tim pre što:
"...suštinska osobina fikcije jeste da ona romanopiscu služi da stvori svet po svojoj slici i prilici, da ga fino preuredi sa svojim tajnim apetitima..." (Riba u vodi)
Na čitatelju je uvek da utvrdi moguće veze između dva originala, fikcije i realnosti, ali je na piscu da učini svoju ideološku poziciju (ne)transparentnom. Politiku, na taj način treba položiti u sam fundus umetničke inspiracije i motivacije. A Ljosa nam u tome obilato pomaže. U tom smislu, njemu se, makar mu štošta zamerali, ne može poreći hrabrost. Zastupati političke stavove u prozi je još hrabrije nego zastupati ih u životu. Za pisca je važnije da bude umetnički nego životno dosledan. Važnije i od one jurnjave kroz peruanske džungle i vrleti dok vam okolo meci pogađaju poltičke saradnike. Tako na primer ne znamo šta bi bilo sa Ljosom da je bio osvojio taj predsednički mandat i kako bi na poziciji moći branio svoje stavove ali je njegova kritika nacionalizma, recimo u romanu Keltov san, bravurozna. Polazište ovakve biografije se suprotstavlja tezi od "mudrosti ćutanja". Paradoksalno, Ljosa spada u one pisce koji se usuđuju da progovore. Na koji još način? Pre svega dekonstrukcijom nacionalnih mitova. Nema valjda egzemplarnijeg pisaca kojemu bi bila manje važna pripadnost vlastitoj peruanskoj ili čak šire, hispanoameričkoj književnosti nego što bi mu jedina želja bila pripadati svetskoj književnosti.
"...Od tog perioda mrzim reč ,telurski ", [*vezan za zemlju, prim. prev.] koju su isticali mnogi pisci i kritičari tog perioda kao maksimalnu književnu vrlinu i obavezu svakog peruanskog pisca, Biti ,telurski’ značilo je pisati književnost sa korenjem duboko u zemlji, u prirodnom i kostumbrističkom, ako je moguće andskom pejzažu, osuđivati moćnike i feudalizam u planinama u prašumi ili na obali, strašnim pričama o ,mistisima’ (belci-ma) koji su silovali seljanke, pijanim vlastima koje su krale i fanatičnim i korumpiranim popovima koji su Indijancima propovedali mirenje sa sudbinom. Oni koji su pisali i podsticali tu ,telursku’ književnost nisu primećivali da je ona protiv njihovih namera bila najkonformističkija i najkonvencionalnija na svetu, ponavljanje niza tema izvršeno mehanički, gde se folklornim, kitnjastim i karikaturalnim jezikom i nemarnošću s kojom su građene priče potpuno iskrivljavalo istorijsko-kritičko svedočanstvo kojim su hteli da se opravdaju. Nečitljivi kao književni tekstovi, bili su takođe lažni socijalni dokumenti, zapravo jedno živopisno banalno i popustljivo krivotvorenje jedne složene stvarnosti..." (Riba u vodi)
A onda, pisac postavi sebi cilj tako da njegova biografija ima svu građu potrebnu za roman. Stoga će ova knjiga biti naročito zanimljiva onima koji donekle poznaju piščev opus ili biti uvodom onima koji Ljosu nisu čitali. Naizmenično preklapanje dva narativna toka čini da se povežu ključne životne i političke okolnosti koje su od njega načinile pisca. Ne na način samoobrazlaganja jednog umetničkog senzibiliteta, čemu je verovatno pogodnija forma eseja, već na visoko dramatskom nivou donošenja ključnih odluka kako u književnosti, tako i u politici. Imamo mladog Ljosu na pragu života koji u dosta komplikovanim porodičnim okolnostima uzleće u literaturu i zrelog Ljosu koji odlučuje da se vine na mesto predsednika republike. Rezultat je, kako god, pisac koji se bavi ne nacionalnom istorijom već pre vrlo rafiniranom strukturnom analizom pojedinačnih sudbina u vremenu diktatura i nesloboda, istorijom društvenih pokreta i maštoviom elaboracijom pojedinačnih, erotskih i društveno-nagonskih mehanizama u stalnom trvenju, na mikro i makroplanu; jednom rečju on je romansijer grandioznog zahvata. Recimo, u njegovom, verovatno najuspešnijem romanu Rat za smak sveta najviše se približava toj univerzalnoj priči društvene istorije gde su se milenaristički hrišćanski pokreti koji su se javljali u Evropi preslikali na brazilskom primeru; gde je najviše približio religijsko-socijalnu s jedne i sekularnu socijalno-oslobodilačku dimenziju evropske i svetske istorije s druge strane. A u ovim memoarima ćete naći obilje podataka pomoću kojih ćete saznavati načine kako je dolazio do građe i motiva za svoju literaturu. Da bi zaista napisao roman Rat za smak sveta uzduž i popreko je nekoliko puta u životu prokrstario brazilskim i peruanskim prašumama, proučio je more istorijske građe pa je u najtananijim detaljima poznavao raznolikosti latinoameričkih društava. Neće manjkati ni anegdotskie građe. Poznato je da ga je otac oterao u vojnu gimnaziju a od tog iskustva je nastao njegov prvi slavni roman Grad i psi u kome je sravnio sa zemljom militarističke i mačističke nacionalne mitove; da je Zelenu kuću (zapravo bordel u Pijuri), po kojoj je roman dobio ime sam odlično poznavao; ili na primer sve okolonosti koje su dovele do njegovog provog braka sa dvanaest godina starijom rođakom što je opisao i u svome romanu Tetka Hulija i piskaralo.
Sve u svemu Ljosa je u svome formiranju imao i dosta sreće. Veoma brzo se domogao Pariza tako što je na pragu karijere, kao vrlo mlad pisac, dobio jednu književnu nagradu. On je tada odlučio da će se u Pariz vrlo brzo vratiti . Madrid i Pariz su mu i danas uz Limu omiljeni gradovi. Ljosini memoari su avanturistička priča o neverovatnim životnim i književnim uzletima. Kao pisac on se vrlo brzo visoko vinuo a zatim je tu i ostao. To je jedna posebna i uverljiva priča o uspehu književnosti
No comments:
Post a Comment