PJESMA MRTVIH PROLETERA - BRANKO ĆOPIĆ

 

 

... A trinaeste, mračne i kišovite noći, nekoliko desetina krajiških proletera, opkoljenih kod bolnice u planini, pođoše na poslednji juriš protiv deset puta jačeg neprijatelja i junački padoše u neravnoj borbi...

(Po jednom izvještaju)

 

 U našem kraju žita klasaju, rukama našim sijana,

žetva nas čeka i pjesma djevojačka

večernja, sjetna, tijana,

a mi smo pali,druže

palo je žito, mlado,zeleno,proljetna žetva rana

maglene tuge, uz šapat kiše, nad mrtvom pjesmom kruže.

Mrtve su ruke i mrtve puške,

u Smrti se prestrojavamo,

drug je uz druga svog;

a njih je bilo.... a njih je bilo –

deset na jednog.

Deset na jednog u kišnoj noći, a mi smo umorni bili,

bili smo gladni i mokri, na jednog –deset zvijeri.

Jedan na deset, jedan na deset! O, zar se i to može?

Da - mi smo proleteri!

Kad smo od kuće krenuli, suze nas mnoge prate

i rodne gore brižno šumore:

O, da l’ će da se vrate?

Čekaju starice majke, kaplju besane noći,

i pogled niz drum stražari

glasnik će od nas doći.

Doći će nova mladost,donijeti nove dane

i nastaviće naše pjesme nedopjevane,

u živoj vatri iskovane.

O, od te smo pjesme počeli mi, kroz njih zborimo iz daljina,

poznaće u njima sestra brata,djevojka dragog,

a tužna mati sina.

I dan će slave doći,pobjeda bit će naša,

nestaće divljih zvijeri,

s četama Slobode marširaće tada

i mrtvi proleteri.