*srpski prevod: Aleksandar Milajić
Nastavljam sa Forsterom. U pozadini Galgutovog romana je stručna studija stvaralačke ličnosti i senzibiliteta E.M. Forstera. U kombinaciji sa poznavanjem dela samoga Forstera omogućava da se povuku određeni zaključci, iznesu tvrdnje o najvažnijim idejnim aspektima njegove proze. Zato ovde treba nešto reći o Forsterovom shvatanju globalnih religija. Sa ovime se, svakako, kao pisac morao pozabaviti na način pripadnika tada još uvek moćne imperije koja je u sebi pokušavala asimilovati različita kulturna iskustva. Treba reći da ona tada za tako nešto tada nije imala kapaciteta. Viktorijanska Engleska je ostajala puritanski začuđena i samozadovoljna. A u takvoj klimi stvara se jedan niz anarhičnih mladih pisaca školovanih na prestižnim univerzitetima koji jedva čekaju da staroj viktorijanskoj dami, tj. okoštalom kulturnom modelu, vide leđa jednom za svagda iako su sami tim modelom uslovljeni; a ova uslovljenost će dati povoda za dramatična raslojavanja u njihovim romanima: između kulture i senzibiliteta, politike i ličnih sloboda. Nije slučajno što se baš u Galgutovom romanu opisuje Forsterovo poznanstvo sa D.H. Lorensom. A nije neobično da je moderna Britanija u velikoj meri naučila lekcije iz svih neuspeha od svoje viktorijanske prethodnice.
Dakle, iskustvo svetskih religija je bilo posredovano neophodnošću shvatanja kolonijalnog iskustva a Forsterov odlazak u Indiju je imao, ili mogao imati, sva opšta obelžja egzotičnog putovanja i otklona od zapadne civilizacije koju je Indija, ili bar ona uvezena, ponudila nemirnom zapdu i do današnjih dana je na neki način vrsta njegove kulturološko-duhovnjačke alternative. Indija je bilo prvo, a zatim, posle Egipta ponovljeno Forsterovo iskustvo. Zato bih tvrdio da je ono već i tom biografsko-dokumentarističkom činjenicom elaborisano, višestruko osmišljeno i za ovog pisca zaključeno. A u Indiji se Forster susreo upravo sa civilizacijom, od koje je, možda, hteo pobeći. Najpre zapadnom, u vidu kolonijalne mreže (kulturno površnih) odnosa o čemu sam govorio u tekstu o Forsterovom najznačajnijem romanu; ali i onom indijskom (ili množinom indijskih). I ono što je ključno u tom poređenju: ni jednom nije bio zadovoljan.
S jedne strane bio je zgrožen svojim zemljacima iz kojih je Indija izvlačila ono najgore, ali sa druge ni sam nije mogao izaći s njom na kraj. Kao da su Britanci u Indiji mogli biti samo turisti (da li su zapravo uvek to i bili?) jer se posle izvesnog vremena za njih ta zemlja pokazala kao čista nemogućnost. Vreme je samo produbljivalo razlike. Veliki kompleks Indije tako u romanu postaje sinteza imperijalnog, kulturološko-egzistencijalnog i piščevog sasvim ličnog problema. Na ovaj način autor je anticipirao niz odgovora na pitanja zašto je došlo do kolonijalnog odustajanja ili, u nekom širem smislu, zašto su svi pokušaji civilizovanja možda osuđeni na neuspeh.
Galgutov roaman ima karakteristike dvostruke studije: kulturno-istorijske i senzibiliteta, ličnog kao i vremenskog. Zanima me njegov odnos prema svetskim religijama iz čega se mogu izvući najvažniji zaključci; ovde bih to samo naznačio a ovaj format ne dozvoljava da opterećujem previše pozivanjem na književni tekst. Pri tome treba imati u vidu da je Indija za Forstera bila ujedno i islamska i hidnuistička (+ ogroman broj drugih religijskih formi koje se mogu podvesti pod ovo drugo). Jer, u to vreme Pakistan i Bangladeš su bili deo velike celine. Dakle:
(1) Forster razume i saživljava se sa Indijom preko njene islamske komponente. Najpre, kao sumu vlastitog religioznog i kulturnog iskustva Forster je razumeo islam ali nije hinduizam. Islam se javlja kao visokodiferencirana religija, a unutar sebe logičko-pravno uobličen sistem mišljenja, kao i jedan kulturno-logički tj. imaginacijski model s kojim je on mogao korespondirati. I to je činio veoma uspešno
(2) Islam je kao i hrišćanstvo čedo Levanta. Levant je davao Zapadu i opčinjavao Zapad. Zato je za Forstera islam očito potpuno uklopiv u taj isti zapadni model, štaviše njegov pridruženi, bratski deo. Stvoren iz istog izvora. U tome Forster, verujem, ni dan danas, u vreme opštepodgrevane islamofobije, ne bi imao dilemu. Setite se dela romana Put u Indiju kada gospođa Mur ulazi u džamiju sa onim respektom kako se ulazi u crkvu. To je ujedno i idejna okosnica tog romana.
(3) Ulazak u pećine je, kao što sam rekao, ulazak u nepoznato u kome Zapad od hindusitičke Indije traži egzotičnu mudrost a zauzvrat čuje samo sopstvene odjeke. (obrazložio u tekstu o romanu Put u Indiju)
(4) Tako se religija postavlja kao deo celog tog kompleksa britanskog kolonijalnog neuspeha pa su sve veze tog tipa vredne analize.
(5) Konačno i nasuprot: hinduizam je, onako kako ga Forster vidi jedna stalna stvarajuća i nikada do kraja uobličena melasa, laboratorija i riznica različitih vidova promišljanja, religijskog podvižništva i običaja od kojih ni jedna od tih komponenti ne proizvodi rezonancu za praktični i racionalni umu zapadnjaka. Čemu ovo služi i šta ću ja ovde? deo je tog doživljaja sveta koji je doveo i do kolonijalnog odustajanja. Njegovo iskustvo toga je vrlo blisko čistom apsurdu što je i prikazano u finalu romana Put u Indiju. A kako to izgleda u Galgutovoj imaginaciji Forsterovog doživljaja vredi izvući nekoliko odlomaka:
"...Unaokolo je sve vrvelo od svetine...Ljudi koji se mole idolima zastrašujuće obojenih lica. Isposnik koji visi iznad vatre, sa crnom vrećom na glavi, dok ga drugi ljulja tamo-amo. Dugački redovi hodočasnika koji čekaju da im se izbrije sva kosa s glave izuzev jednog uvojka, kako bi ih, ako im se ostvare nade, odozgo neko povukao u raj. Odsečena kosa se gomila, a kasnije će je odneti u vodu..." (Dejmon Galgut, Arktičko leto, Dereta, 2023, str. 123)
Ili recimo u vezi sa ulaskom u mistične Barabarske pećine, a ovde je već sasvim uočljiv hrišćanski refleks:
"...Bio je to čitav hramovski kompleks usečen u jednoj ogromnoj steni, s brojnim nivoima, galerijama i dvorištima, sav prekriven kipovima i frizovima zapanjujuće lepote. Oltar u srcu zdanja podignut oko divovskog lingama, bio je upečatljiv sam po sebi, ali Morganu su se u pamćenje urezali kipovi životinja nabijeni ritualnim neprijateljstvom, kao i zastrašujuće prazan i ravnodušan pogled boginje dok nehajno seje smrt oko sebe. Vratio se tamo u suton, pa još jednom ujutru. Dotle je bio potpuno siguran da nadahnuće Kališe nije bilo božanske, nego demonske prirode. Nebrojene ruke su vekovima stvarale to mesto i sticao se utisak da se u njemu prepliću tri različite religije. Ali bilo da je budistički, hinduistički ili džainski, hram nije pobuđivao dobro raspoloženje. Nije bio lep, a njegova grandioznost bila je zastrašujuća. Bio je isklesan kao svetilište drevnom i primitivnom strahu u ljudima, i upravo tu tačku dirnuo je i u njemu..." (ibidem, 130)
Ali, da bi se još bolje razumeo Forsterov odnos prema religijama sa kojima je Britanija dolazila u kontakt treba preći na studiju Forsterovog senzibiliteta; iskustava na duboko ličnom i emotivnom planu koja su uobličila njegove stavove.
No comments:
Post a Comment