I dalje o Morganu Forsteru i književnoj temi prvog reda: Aleksandriji. Ovo izdanje ima dosta mapa u sebi pa se čita kao neki fantastični bedeker. Mape kroz vreme, istorijske, intimne mape. Pisac je pokušao reći o ovome sve najvažnije što se ima reći. I pošto je u pitanju neverovatno mnogo istorije na tom komadiću zemlje, tekst je pomalo svedeno suv u tom činjeničnom delu i zahteva dva napora: istraživački i napor imaginacije. A isplati se jer se svako malo krije neka dragocene poenta. Temporalno je podeljena knjiga na tri perioda: grčko-egipatski, hrišćanski, arapski i savremeni period. Ali tekst valja čitati pre svega na način istraživanja književnih i kulturnih motiva, filozofskih kamena međaša, a ne kao striknti odnos uzroka i posledice u političkom smislu. To znači govorimo o Aleksandru Velikom, Kleopatri, Muzeju, Biblioteci, Klimentu Aleksandrijskom ili Plotinu... Sve ove velike teme se kontekstualizuju na način koji je više nego dragocen savremenom čitaocu.
Primer piščevog pravilnog metoda je poređenje dva najveća geografa starine Eratostena i Klaudija Ptolemeja. Obojica su napravilji mapu do tada poznatog sveta. Nalaze se u ovoj knjizi. Forster kaže: Eratosten je na mapu precizno stavljao sve ono što je do tada postojalo i nije ništa dodavao. Klaudije Ptolemej je na svoju mapu dodavao nešto što se zapravo nije znalo i njegova mapa je mnogo preciznija i iscrpnija. Do danas je tako, strah od onoga što ne znamo: horror vacui. Pri tome je Eratosten među prvim tvorcima moderne nauke i geografije. Klaudije Ptolemej je tvorac fantastične geografije i mnogo je zadužio mistiku. Konačno njegova geocentrična slika sveta do danas figuriše u astrologiji i sličnim sistemima mišljenja. Ovo su dakle sve odreda književne teme, a tu su i motivi poput Muzeja, Palate i Biblioteke. Kada se pogleda način na koji Forster o njima piše, može se uočiti temeljni obrazac kostituisanja i strukturisanja političke moći kroz istoriju kao i načina na koji kultura postaje deo te moći. I pisci do dana današnjeg ne rade ništa drugo nego opisuju tu aleksandrijsku Palatu a vrzmaju se oko Muzeja, mesta gde kultura, tj. kult vrši uticaj na političku moć. Faros je bio jedno od sedam svetskih čuda. Osvetljavao je more do najdaljih granica, pokazivao put ka civilizaciji, osvešćivao nesvesno. Bio je neka vrsta opservatorije ali i vojne osmatračnice koja je mogla precizno locirati na daljinu sve neprijatelje Carstva. More je bilo granica. Pomišljam sada i na Tatarsku pustinju Dina Bucatija. I more je pustinja i dok je u onoj Bucatijevoj stvar u prolasku vremena bez smisla i strahu koji istorija gomila, Mediteran je mesto susreta sa opasnošću ali i nepreglednim mogućnostima. Sve te mogućnosti stekle su se u Aleksandriji kao potentno jezgro civilizacije aktivno do današnjeg dana.
Aleksandrija je dobila ime po velikom makedonskom osvajaču, ali to je i grad Evađeliste Marka. Aleksandrija se sestrimi sa Venecijom u koju su kasnije prenete Markove mošti. U Aleksandriji je stolovao i Kliment Aleksandrijski. Poput Svetog Avgustina on je most i pokušaj razumevanja između dve u mnogo čemu različite epohe. Mislim da je Forsterova knjiga mnogo više kulturno-istorijska nego politička elaboracija. I draga mi je zbog toga. Aleksandrija je mesto prelaza i način na koji taj prelaz neprekinuto gradi civilizaciju. Nije toliko važna vojna koliko kulturna premoć i paradigma. Zato se jedna epoha nikada ne može prebrisati. Sa njom se mora stupiti u neki dijalog, suodnos. Ptolemeji nikako nisu hteli prebrisati egipatsku istoriju, naprotiv želeli su da se nastave na nju, da se učine njenim delom. Tako su stovrili religiju boga Serapisa i njegov kult. A onda je Serapis duboko uticao na potonje razdoblje.
Ovaj religijski deo je u knjizi dobro razrađen. Ovo je mala istorija religije in a nutshell, ali tako da je uhvatio suštinu problema. I ovde vidimo književnika u ulozi eksperta a njegov tekst je i uspela sinteza najvažnijih posledica susreta koji su oblikovali savremeni monoteizam u svim njegovim formama do danšnjeg dana. Za ovo je potrebno podsetiti se situacije u Aleksandriji. Imamo Jevreje i njihovog najvažnijeg filozofa Filona, zatim neoplatonizam i Plotina da bi konačno preko različitih formi jevrejsko-helenskog sinkretizma i gnosticizma došli do uobličavanja savremenog hrišćanstva. A nikada dosta naglašavanja grčke misli u idejnom smislu. Helenistička misao je duboko uticala na judaizam, na neki ga način preobrazila i uticala na njegove mistične tokove do današnjeg dana. Filonov logos se osmišljava tako preko neoplatonističke misli koji ceo problem uzdiže na nivo komplikovane mistične elaboracije da bi onda isti taj logos postao temeljem za hrišćansku elaboraciju. Tu, na tom preseku rađalo se hrišćanstvo.
Priroda Svetog Trojstva je jedan od najvažnijih primera tog susreta monoteističkih ideja. Mnogi su površno opažali da je hristoliški problem (da li Sin ishodi od Oca) periferan i dosadan u celoj ovoj priči. Međutim on je bio (i ostao!) temelj za novo monoteističko rešenje. Kako Forster ispravno uočava radilo se o razdaljini između Boga i čoveka koje rešavaju i judaizam i neoplatonistički idealizam (tu su negde negde i Stoici). Pošto je ta razdaljina između Boga i čoveka ogromna, hrišćani su je rešili Hristovim utelovljenjem (Reč postade telo). A onda se javio problem istobitnosti (jednosuštastvenosti). Ako sin potiče od oca onda ne može biti istobitan. Sin je onda u svojoj krajnjoj konzekvenci tek jedna od mogućih neoplatonističkih tj. emanacionističkih elaboracija. Arije, veliki hrišćanski episkop misli dakle još u neoplatonističkom ključu: Ako je Sin rođen od Oca, od njega potekao, onda je u krajnjoj liniji On očitovanje Boga a ne Bog sam. On je sličnobitan a ne istobitan. Zato se hrišćanstvo rodilo kada je na Prvom nikejskom saboru utvrđeno: "Rođen pre svih vekova, istobitan s Ocem. Rođen, nestovren". U ovome postoje razlike unutar samog hrišćanstva. Problem Hristove prirode je rešen tako što je On i Bog i čovek; ali recimo jedna forma pravoslavlja su do današnjeg dana monofiziti, Kopti u Egiptu. Za njih nema dve prirode. Iako priznaju Hristovo utelovljenje, smatraju da Hrist ima samo jednu, onu božansku koja apsorbuje ljudsku. Veoma interesantan i jedan od onih neverovatnih književno-naučnih uvida koje nam knjige pružaju je upravo nešto što je Forster na primeru Kopta izneo kao tezu. A ta je da je njihov monofizitizam bio zapravo jedno od ranih očitovanja nacionalizma kroz istoriju, egipatskog nacionalizma. A ideje pa ni one religijske nikada nisu posve razlučene od politike. Treba još reći da je kasniji dolazak islama Forster smatrao odvojenim od ovog velikog monoteističkog problema na način kako je rešavan u Aleksandriji. Islam tada prosto nije bio tu. Međutim islam je takođe pretrpeo razne uticaje iz ovih idejnih središta ali to prevazilazi okvir Forsterove ekspertize.
Knjižica Faros i Farilon daje niz zanimljivih portreta koje već sasvim prelaze u književnost i na taj način elaboriraju sve o čemu se govori u istorijsko-teorijskom delu. Recimo, daje nam portrete dve velike suprotstavljene monoteističke figure: Arijana i Atanazija Velikog. Ima jedan odeljak u kome prikriveno, ali ubitačno kritikuje zapadni kolonijalizam i kriptorasizam u poglavlju Ilajza u Egiptu. I jedan od najvrednijih Forsterovih eseja je onaj o velikom grčkom pesniku Konstantinu Kavafiju. Upravo je Kavafijev duh i duh ove Forsterove knjige. Jer, ako je Forsterova namera bila (uspešna!) da na primeru jednog grada uobliči u celinu kulturni duh antike i savremenosti, Kavafi je učinio to isto na način vrhunske estetske sinteze. Kavafi je istaknuta figura večne Aleksandrije.
No comments:
Post a Comment