Jevrejski dečak biva tajno kršten a onda otet i preobraćen u katolicizam. U celu stvar je bila uključena i Papinska država (Status Pontificius ili Stato della Chiesa). Film barata podjednako uspešno na nekoliko ravni: individualno-psihološkoj, grupno-psihološkoj i sociološko-istorijskoj. Režija je skoro pa izvanredna. Dramu ovoga dečaka i njegove porodice gledalac treba da oseti sam dok se meni čini bitnim reći nešto o problemima koje ovaj film pokreće. Oni su do dana današnjeg zadržali svoj značaj i tiču se odnosa religije i društva; religije i države; pojedinca i njegovih raznih pripadnosti & afilijacija te međureligijskih i međuetničkih odnosa.
Što se ovoga poslednjeg tiče, u ovom filmu se radi o antijudaizmu koji dobija dodatni negativni potencijal istorijskom kontekstualizacijom. Radi se o vremenu revolucionarnih previranja koja su vodila ka ujedinjenju Italije. Izrazito konzervativna institucija Katoličke crkve negativno reaguje na revolucionare pokušavajući da zaštiti svoj politički uticaj u društvu i konačno samu Papinsku državu. Ta averzija je bila snažno pojačavana uverenjima da su Jevreji nekako povezani sa svime time preko karbonara i masona. Dakle, istorijsko-političke prilike su veoma zaoštrene. U filmu ima i jedna epizoda Garibaldijevog pokušaja da osvoji Rim.
Pravo pitanje je kako versko-doktrinarne razlike prelaze u versko neprijateljstvo ili u konkretnom primeru antisemitizam? Gde je tanušna granica? Ima jedna scena u filmu kada jevrejske vođe dolaze kod Pape Pija IX. To je epizoda njihovog poniženja kada na kolenima prilaze i ljube papi papuču. On prema njima ne obuzdava svoj prezir. Da li se Pio IX na taj način odnosi prema svojim verskim neistomišljenicima ili političkim neprijateljima? Verovatno i jedno i drugo. Papinska država je bila pred svojim nestajanjem. Da svoju oholost prema njima nije susprezao svedoči i činjenica da se direkno umešao u otmicu dečaka.
A tu je i snažna scena u kojoj Edgardo (jevrejski dečak) u jednom mističnom trenutku molitve skida raspetom Hristu čavle, oslobađa ga. Ovde imamo dramu konverzije koja počiva na dečakovom osećaju internalizovane krivice.
Kada odgledate ovaj film bićete na ovaj ili onaj način sasvim sigurno potreseni. Ali ostaje važno opšte pitanje: kome zapravo pripadaju deca, novi članovi drušva? Lak i skoro očigledan odgovor bi bio da ona pripadaju porodici. Ali, da ipak pre toga ne pripadaju društvu, tačnije rečeno kulturi ili možda religiji? Kada se radi o religiji, tu zaista nema šale jer su vernici u obavezi da odgajaju svoju decu prema načelima svoje vere i najveći broj to iskreno i prihvata. S druge strane, kada i kako pojedinac bira svoju porodicu ili religiju? U filmu su sve ove teme sjajno obrađene, a ja bih samo podsetio da se radi o pitanju sa dugačkom istorijom sporenja unutar i između religijskih diskursa. Primeri su osporavanje krštenja dece od strane nekih protestantskih denominacija kao i verska pravila koja utvrđuju dob za inicijaciju; kada se obavljaju micve i slično. U ovom filmu je otet jevrejski dečak čime su prekršena i kanonska pravila same crkve za konverziju. Problem se aktualizuje, povremeno, sa stanovišta sekularnih ateista kada god dođe u pitanje svetovni karakter modernih zapadnih društava.
Međutim, u osnovi, problem je i danas isti. Deca pretežno pripadnu religiji. Nama koji živimo na Balkanu nije teško dočarati nivo ove problematike jer smo u multikonfesionalnom okruženju pa još i sa iskustvom rata u kome su se članovi porodica delili po ovoj osnovi. S tim što je kod nas umesto binarnosti jevrejstvo-hrišćanstvo još uvek veoma snažna opozicija katolici - pravoslavni ili pravoslavni (katolici) - muslimani (ili kako su ih doskora zvali Turci).
Gluma je fascinantna. Mislim na uloge dečaka Edgarda (Enea Sala i Leonardo Maltese) njegove majke (Barbara Ronchi) , oca (Fausto Russo Alesi), brata (Samuele Teneggi) i studioznu psihološku elaboraciju njihovih odnosa. U ovom filmu oba glumca (mlađi i stariji Edgardo) briljiraju. Čak je i papa, izrazito nesimpatičan lik, dat bez pribegavanja crno-belim rešenjima i u svoj svojoj složenosti (Paolo Pierobon).
Film je skoro pa remek delo. Ono što je pogrešno u režijskom postupku jeste da koralne i misne napeve izvode muzički antitalenti (oni bukvalno ne znaju da pevaju). To nije nimalo ubedljivo, ne dešava se. Reditelj je zaboravio da je muzika od esencijalne važnosti za svaki verski pa tako i katolički obred. Iako mogu opravdati njegovu pobudu jer se podrazumeva da su simpatije gledalaca na oštećenoj, jevrejskoj strani.
Film poučava još nečemu ovde nas na Balkanu: da o neuralgičnim i spornim delovima vlastite međukonfesionalne i međuverske, dalje i skorije istorije moramo progovarati iskreno i hrabro. To je sjajna umetnička autorefleksija italijanskog društva prema jednoj bolnoj epizodi svoje prošlosti i snimljen je kao italijansko-francusko-nemačka koprodukcija.
No comments:
Post a Comment