Sećam se, osamdesetih godina je bio još veoma jak ekumenski pokret na tragu II vatikanskog koncila. Bilo je tu mnogo entuzijazma, naročito sa katoličke strane. Iz ove perspektive skoro ništa od toga nije ostalo. Među ostalim o tome se priča i u ovoj knjizi. Naročito je važan način pripovedanja. Ovo je istorija sa stanovišta aktera jer se autor bavio verskim pitanjima u opštini Split a takođe i novinarstvom. Kod njega je veoma dobar ovaj spoj stručnosti i novinarskog talenta da uhvati trenutak; pri tome je još i istoričar, među najboljim poznavaocima verskih prilika u bivšoj Jugoslaviji. Što se tiče čitaoca aktera, nekoga ko je živeo u toj nekadašnjoj državi, imam utisak da sam to parče svog života u navedenom društvenom kontekstu mogao lepo uklopiti u mnogo širi istorijski plan teme. A što se tiče baratanja materijalom i metode, knjiga je na preseku istorije, kulturologije, antropologije, političke analize sa, kako rekoh, izraženim novinarskim darom što joj daje osobinu izuzetno zanimljivog štiva. U knjizi se pripoveda o peripetijama oko gradnje dve crkve u Splitu: Sv. Petra i Sv. Save a preko te priče su prelomljeni srpsko-hrvatski odnosi, odnosi crkava, crkava i države kao i odnosi crkava i političkih strujanja vremena. Upravo taj kulturno-arhitektonski plan priče daje telo pripovedanju, izvodi ga sasvim iz suhoparnosti istorijske analize.
U jednom nominalno ateističkom društvu crkve su bile stavljene u drugi plan, ali daleko od toga da je bilo bilo kakve represije nad vernicima. Osim toga, socijalistička Jugoslavija je bila jedina zemlja iz socijalističkog lagera koja je imala diplomatske odnose s Vatikanom. Ipak, izgraditi katedralu je bio tada poduhvat jer društvene strukture nisu želele dominantne verske simbole na atraktivnim lokacijama i tu počinje "katolički" zaplet. "Pravoslavni" zaplet počinje sa zahtevom da se Crkva Sv. Save po projektu iz predratne kraljevine završi bez ikakvih izmena. Problem je bio u tome što je ona već bila sagrađena na temeljima jedne starije katoličke crkve a sva okolica je bila spomenički zaštićena zbog čega joj je nuđeno da se preseli, tj. ponovo izgradi na drugoj adresi. Međutim, tada počinje srpski nacionalistički pokret osamdesetih godina koji će u sudaru sa hrvatskim nacionalizmom rasturiti tu zajedničku državu u paramparčad. Sama ta isprepletenost temelja jednog kulturnog objekta sa istorijskim tragovima druge religije i naroda oličava teško komplikovan čvor srpsko-hrvatskih odnosa. Sa ove distance gledajući, čini se da su komunisti to rešavali sa mnogo, mnogo takta i strpljenja svesni neuralgičnosti problema. Kada su nacionalisti "preuzeli stvar u svoje ruke" sve je bilo mnog brutalnije. Srpski nacionalistički pokret je istrajavao sa pričom o represiji i gušenju vizantijskog nasleđa, a ova nezavršena crkva postaje ubojito sredstvo propagande koja je pripremala rat. Konačno izgrađena patuljasta katedrala takođe postaje oličenje katoličkog nezadovoljstva tretmanom katolicizma u društvu što će dati povoda megalomanskoj crkvenoj arhitekturi u novoj samostalnoj Hrvatskoj. Upravo ova ravan jedne određene upotrebe simbola u svrhu kulturnog ratovanja čini mi se najzanimljivijim planom knjige. Jer materijalni i spomenički simboli su markeri, obeleživači kulturnih i teritorijalnih pretenzija kao i oslonci novih konstrukata prošlosti i izmišljanja tradicija čemu svedočimo u revidiranim istorijama ova dva naroda. To što su ovi markeri verski čini mogućnom i veoma lakom njihovu upotrebu u sakralizaciji jedne verzije prošlosti koja treba da podupre nove naglašeno etnokonfesionalne, tj. ekskluzivne identitete a novoskrojeni ideološki narativi, sasvim sigurno, biće kočnica pluralizaciji u novostvorenim državama Tome i služe "sveti" politički nadnarativi.
"Pojam (sakralnog, duhovnog) centra u modernoj, sekulariziranoj i ideologiziranoj formi nacionalizma mora biti u nacionalnoj državi, po mogućnosti u njenom glavnom gradu. Stoga je poznata metafora "izgubljenog Jeruzalema" kojemu se treba uvijek vraćati (slično Rimu 'u koji vode svi putovi') postala primijenjenom političkom metaforom. Za etno-konfesionalne nacije, a takvima se bavi ova knjiga, historijski spomenici sakralnog karaktera od posebne su važnosti. Oko njih se stvara 'duhovno jedinstvo' preko postojećih državno-političkih i kulturnih granica a onda se nacionalističkim inženjeringom pretvara u državotvorni pokret. U nacionalnim političkim centrima su nacionalne katedrale i sjedišta vrhovnih autoriteta nacionalnih vjerskih institucija koje su za ovakve perverzne nacije neusporedivo važnije od demokratskih institucija poput parlamenta i vrhovnih sudova. Distancirani i dislocirani povijesno-sakralni spomenici povezuju taj teritorij i tu dijasporsku zajednicu s centrom, vjerom, pamćenjem i kulturom ako već nije izvedivo državno-politički ali tu nikad ne reci nikad, prigoda može uvijek iskrsnuti."
(Sv. Petar i Sv. Sava, 188, 189. str)
I prigoda je iskrsnula. U krvavim ratovima letelo je na sve strane, od antifašističkih spemenika preko stotina bogomolja do naših života. A nije moralo biti tako, sasvim izvesno. I to je nešto što je takođe jasno u ovoj knjizi. Ona precizno određuje vektore koji su u određenim trenucima vodili ka dominaciji nacionalističkih ideologija na Balkanu i njihovom omogućavanju da dalje oblikuju naša društva.
Dokaz moralne nelegitimnosti tih ideologija su uvek simbolički i drugi tragovi nasilja koje su koristili i koriste u vremenu sadašnjem. Evo,pre neki dan u Spasovdanskoj litiji postrojavaju se popovi i vojska ispred Novog dvora u Beogradu. Važno je razumeti zašto nam se to desilo a ova knjiga upravo govori o tome. I preporučujem je, kažem opet, zato što se čita kao uzbudljiva priča. Ima ona svoje junake i to pozitivne kao što su nadbiskup splitski Frane Franić ili prota splitski Vojsiav Šešum te govori o njihovim nadama, entuzijazmu, razočaranju i porazu.
No comments:
Post a Comment