Ako bi mi neko tražio savet da mu od više težih klasika predložim jedan da se „pomuči“, uzeo bih baš ovaj roman. Knjiga je zahtevna, ne baš lako prohodna ali višestruko nagrađuje trud. Ono zbog čega je roman svrstan u klasike: zadire u koru egzistencije, probija led, aktivira moćne teme ljubavi, smrti, smisla individualnog i društvenog postojanja sa snažnim antropološkim podtekstom. Istovremeno ovo je i jedan od najboljih predstavnika tzv. metafizičkih romana, kao što je recimo Sabatov O junacima i grobovima, a to znači da se drama egzistencije susreće, prepliće sa nizom mitskih i mitopoetičkih elaboracija. Zaplet je jednostavan, pripovedanje veoma složeno, često alogičko ali se teme i dimenzije romana otkrivaju stupnjevito-neočekivano, pripovedni zaključci, takođe. Prosto je neverovatno šta se sve otkrilo iza te neverovatne melase, često nepovezanog i razlivenog govora. I neočekivana balada i filozofsko-mistična kao i politička rasprava, i šamansko putovanje i velika refleksija o blizini smrti, kraju sveta ili kraju čovečnosti. Zato ću ovde nabrajanjem, po tezama, spajanjem tačkica skicirati o čemu se ovde radi i zašto je vredno pažnje, tj. čitalačkog napora.
(1) Perfectamente borracho (savršeno napit) – U
stanju pijanosti postoji jedan savršeni trenutak koji se može širiti u složen
doživljaj kada napita osoba odjednom savršeno „vidi“, „oseti“, „razume“,
trenutak uzvišenosti i preobražaja. Kada alkohol napravi „klik“, traži
se još jedan metafizički „klik“. Na neki način ova proširena svest
odgovara onome što je niz pisaca tražio u drogama ili alternativnim načinima
života da bi postigao prošireno stanje svesti ( to su pokušavali pisci poput
Hakslija, bitnika i raznih drugih). Ali za razliku droga koje pojedinca uvode u
prolongiranu ekstazu, maniju, furioznu kreativnost, perfectamente borracho
je više nalik zenu, doživljaju zbog koga vredi upustiti (upuštati) se u stanja
produženog pijanstva, u svojevrsne odiseje pijanosti da bi se došlo do te
nagrade i do toga otkrića. Drugim rečima, napijanje nije konzumersko iskustvo
instant sreće, nego je ono umetnost za uzvišene duše. Za čitaoca je trop perfectamente
borracho važan zbog saživljavanja jer ako pratite tok svesti glavnog
junaka, pa još ako vam je simpatičan (a trebalo bi da bude) onda želite da
uđete u njegov doživljaj, takoreći da sami budete perfectamente borracho.
Naravno to se postiže putem jezika, toka svesti iz kojega proističe vrlo
specifičan govor našeg temperamentnog konzula. I tu dolazimo do jednog mogućeg
problema koji treba savladati; barem je meni bilo izazovno.
(2)
Veliki blokovi nepovezanog govora - stanje
pijanosti, otvara čula, uklanja misaone blokove, rekoncipira odnos uzroka i
posledice, oslobađa paradoks (kao i kod zena) dok vam se u jednom trenutku ne
otvori saznajno polje. To je stanje maksimalne čulne pobuđenosti, jezik
konkretnih slika, veoma plastičan i savršeno nestabilan. Ali to često testira
strpljenje (treznog) čitaoca. Takođe pošto je Laurijev jezik zasićen simbolima,
ovo često stvara zabunu. U konzulov kadar uleti kolibri i vi pomislite, aha to
je to; i već ste i već baratate registrima simboličkih sistema radi dekodiranja
da biste najzad shvatili da se slika ponovo razlila i ne vi niste perfectamente
borracho! Često kada pričate sa pijanim ljudima imate utisak da vas zafrkavaju.
Ali strogo diskurzivno mišljenje u ovom romanu nije na velikoj ceni. Morate se
navići na paradoks; ali ćete i pored toga zaključiti da su povremeno delovi
teksta prosto blokovi labilno povezanog narativa. Doduše čuo sam predloge, da
prilikom čitanja ove knjige nije lose popiti radi sticanja dodatnih uvida ali u
vezi sa tim predlogom moram ostati uzdržan. Kakogod, potrebno je ovu seriju
razlivenih slika čitati koliko je god
moguće više koncentrisano jer, ni za čitaoca neće izostati perfectamente
borracho dostignuća. Sasvim sigurno! Ali to nije sve, čak ni najvažnije. Jer:
(3)
Složeni misaoni i mistični registri glavnog junaka – u
prvom delu romana pratimo pokušaje glavnog junaka, bivšeg konzula u Meksiku,
Džefri Fermina da sredi svoje emotivno i opšte stanje tako što će smanjiti ili
prestati sa konzumacijom alkohola. On to, slutite, ne može i tek ovlaš
pokušava. Ipak, uspeva da održi nekakvu čudnu, rekli bismo i sasvim poremećenu
ravnotežu do jednog određenog trenutka: dok ne počne da pije Meskal. Meskal je
specifično meksičko piće koje se dobija od agave i ima svojstvo da stvara
halucinantne i košmarne vizije. Nepogrešivi nagoveštaj da je alkoholizam način
da se u ovom romanu govori o nečemu mnogo ozbiljnijem doći će sasvim sigurno
čitaocu kada počne ta, nazvaću je, ad inferno faza. Jer pakao u ovom
romanu, sasvim sugurno, nije samo snoviđenje nekog ludog pijanca već izvesnost
bilo kako da je shvatate: (a) kao fenomen društvenog srozavanja, narastajućeg
antisemitizma i fašizma, (b) kao svojevrsnu filozofiju istorije koja govori o
dekadenciji i kraju sveta, kao (c) viziju propasti, lamentaciju o ekstremnoj
egzistencijalnoj nesigurnosti i ljudskoj
lomljivosti jer se radnja romana odvija podno dva velika vulkana: Popokatepetla
i Iztakiuatla gde sve što živi može biti zatrpano svakog trena ili možda zato
što se (d) radnja romana odvija na Dan mrtvih ( Dia de muertos) ili možda (e) što će čitaocu osloboditi dalje
mitopoetske prostore domišljanja ka raznim metafizičkim i
spekulativno-mističnim koncepcijama. Zato je potrebno radi razumevanja idejne
celine romana uhvatiti:
(4) Svetonazor glavnog junaka i
mistično-filozofska podloga romana -
Trezno
postavljeni svet u kome se zatekao konzul nikako ne valja niti uživa bilo kakvo
pravo da postoji u njegovim vrednosnim koordinatama. Reklo bi se na prvi pogled
da je neki radikalni nihilista ali nije ba`tako. Zato što su te ideje u osnovi
religijske: od potpune nepostojanosti sveta iz hinduskih legendi do izopačenog
sveta koju je stvorio uvrnuti, poludeli, zabludeli bog, koji stvara
pogrešno, a iz takvih pobuda je i
egzistencija suludi ringišpil bez smisla. I u jednoj važnoj sceni idući
nasumice od mesta do mesta konzul nailazi na jedan takav karusel pa metaforu
ringišpila (jedna od najstarijih religijskih ideja točka) pretvara u
ekstendiranu sliku sulude egzistencije rečima:
Ogromni stroj tobogana, prazan, što ipak punom brzinom juri iznad njegove glave u ovom mrtvom dijelu sajmišta, podsećeao je na nekog ogromnog zlog duha koji vrišti u svome samotnom paklu, grčeći udove, udarajući zrak nalik na mlatove brodskih točkova...Konzul je kao ona jadna luda koja je na svijet donijela svjetlo, visio naglavačke nad svijetom...
Ta luda koja stvara svet se diskretno ali lajtmotivski ponavlja u romanu kao i perfectamente borracho trenutak kada ugleda natpis u parku:
¿Le gusta este jardín
¿Que es suyo?
¡Evite que sus hijos los destruyan!
(Sviđa vam se ova bašta/Je
li vaša?/Postarajte se da je vaše potomstvo ne uništi!)
Bašta je naravno ovaj naš svet na ivici uništenja. Lajtmotiv nosi
spektar političkih, egzistencijalnih ali i religijskih konotacija. Bašta upućuje i na legendu o izgonu iz raja. A
konzul na sve to gleda kao poznavalac Kabale tako da se njegova slika sveta
zasniva na doktrinarnim postavkama tog tipa. On je sledbenik renesansnih
filozofa kabalista. U tekstu se i nabrajaju svi ti njegovi uzori. Kakogod,
Lauri nije napisao roman s tezom, tj. nije napisan kao tendenciozna parabola
nego uvek ostaje na terenu doživljaja aktera i iz njihove unutrašnje psihološke
logike kao i precizne dramaturgije (uprkos razlivenom narativu) stvara
egzistencijalnu dramu nekoliko ljudi čiji se životi prepliću (konzul, njegova
supruga Ivon i njegov brat Hju) kao i egzistencijalnu dramu čitavog sveta u
osvit fašizma i II svetskog rata; što znači da su dokazi u potpunosti
umetnički, a ne ideološki iako ne umanjuju ideološke implikacije takvog
doživljaja sveta. Konačno
(5) Alkoholizam je složena metafora „otvaranja vrata“ – to jest mističnog sagledavanja stvarnosti a perfectamente borracho za kojim se stalno traga je vrsta uvida i težnje za ostvarenjem kvintesencije putem putem mističnog procesa gde prosvetljena svest projektuje stvarno biće sveta. Laurijev čisto umetnički uspeh ovde je što je tako postavljenu problematiku otkrivanja vizije bitka sasvim preneo na dramatruršku ravan te tako izbegao dubioznu zaglavljenost u konceptu bez priče. Prostor ideja u romanesknoj formi se čini ubedljivim tek kao prostor akcije. Dakle, konzulov problem je što je se on potpuno poistovetio ili upleo sebe u nesreću celog sveta. Ovo je, svakako, Laurijev dosta uspešan pokušaj da stvori reprezentativnog junaka svetske boli ili fin de siècle, to jest da stvori utisak kako taj junak ne rešava samo neke svoje probleme već kao da i svekoliko čovečanstvo traži rešenje. I svi drugi njegovi problemi dati su dramaturški ubedljivo: uvid je suviše jak, konzul se zaglavio u svom paklu; ali da se na tome ostalo imali bismo tek mračni kraj romana što bi bilo logično ali ne i previše originalno. Ali se otišlo dalje od toga. Konzul mora proći kroz taj pakao na način Odiseja, rekli bismo, on ga mora dobro fundirati i ispitati. I sledsvteno, tamo gde bi smo dobili kraj bez & sa dobro poznatom poentom dobijamo novi početak i pravi smisao konzulovog (anti)herojstva. Počinje ad inferno faza na način kako sam već izložio.
(6)
Spajanje velikih egzistencijalnih blokova – Često romani sa
mističnim idejama zaglave u nekoj vrsti solipsizma. OK, taj delirijum je deo
stanja svesti ili je nekakva fantastična elaboracija (nadgradnja) ili je uz
pomoć magijskog realizma vrlo dobro ukotvljena u svakodnevicu koja onda
začuđujue i zbunjuje. Ali ne može tako unedogled da bi tekst bio ubedljiv. Ovde,
naprotiv, imamo jedan potpuno “trezni” delirijum, objektivizaciju stvarnosti
prevazilaženjem privida putem mistične metafore alkoholizma. Ali ma koliko su
religijske ideje moćne, tek je priča ono što ubeđuje, kako sam već rekao, a
priča dobija ubedljivost tek kada izađe iz glave, prevaziđe subjektivni
delirijum i dramatski sebe potvrdi & uporedi sa iskustvima drugih. I to je
u ovom romanu odlično rešeno. Iako narativ pretežno prati konzula Džefri
Fermina, perpsektiva iz koje se govori se menja. Nosioci perspektive naracije
su i nosioci samih egzistencijalnih blokova priče pri čemu se ta dva ne
povezuju direktno. Znači, ako se priča iz perspektive Ivone, konzulove žene,
njena priča se ne otkriva (poentira) sasvim njenom subjektivnom perspektivom
nego se poput mozaika sklapa na neočekivanim mestima. Zato je ovaj roman u
potpunosti modernistički. Likovi su Žak Larijel (konzulov prijatelj, novinar),
Ivona (konzulova supruga) i Hju (konzulov brat). Hjuova priča čini skoro
zaseban i prilično izdvojen blok dok su Žakova i Ivonina sasvim izukrštane. I
kao što sam rekao, tu je Lauri maestralan; i pored upadanja u razliveni
narativ, najjači je tamo gde je upravo potreban da bude, kao romansijer. Kod
Laurijevih junaka, naročito Fermina, postoji taj povišeni afektivitet koji kao
da je uvek na granici patetike, ali je nikada ne prelazi. Štaviše on dobija
svoj emotivni crescendo paralalno sa dramaturškom ubedljivošću. Recimo emotivni
odnos Džeka Fermina i njegove supruge Ivone su veoma zapetljani i skoro do
kraja romana nisam mogao proniknuti jasno o čemu se tu uistinu radi, sve dok se
ta dva egzistencijalna bloka, Džekov i Ivonin, nisu briljantno spojili.
I ovaj egzistencijalni aspekt je od ključne važnosti za značenje romana. Naime,
ovo nije roman o uspehu. Naprotiv ovo je priča o nekoliko autsajdera. Jer svi
su oni zaglavljeni u svom položaju u svetu i ne žele se u njega vratiti. Sve
što pokušavaju prilično uzaludno je da se vrate jedni drugima. Priča o Hjuu uz
još neke bitne aspekte romana uvodi snažnu političku dimenziju je i snažna
(7)
Politička rasprava – Priča o Hjuu je poslužila da se ispitaju
horizonti utopije što kroz njegov životopis, što kroz političku debatu sa
bratom. Hju je učesnik špasnkog građanskog rata sa nesmanjenim utopističkim
žarom iako sklon autodestruktivnim nagonima. Konzul Džefri Fermin, naprotiv, je
potpuno otrežnjen svojim pijanstvom i njegovu sliku sveta sasvim boje vizije
tragične propasti. U njihovom međuodnosu rekao bih da je Lauri pod priličnim
uticajem Dostojevskog. To je rasprava o idejama ali i potpuni scan aktuelnog
političkog trenutka. Mnogo toga je tu rečeno i o fašizmu i o antisemitizmu, a u
Meksiku tog vremena jačaju fašističke falange kao što je Union militar.
Konzulov politički doživljaj sveta je takođe makabristički, a karnevalske
spodobe postaju politički motivatori radnje. Ima uvek nešto kostimsko –
prerušavajuće u političarima, pogotovo u suludim vremenima, a i ovo naše je,
reklo bi se, takvo. Političke figure same sebe odevaju u svoje kostime ali ne
uviđaju uvek makabrističku pozadinu svog angažmana; dok mi nismo uvek sasvim
sigurni ko pokreće te lutke i daje im moć govora. Da, ovo je i rasprava o
političkom govoru.
(8) Pripovedne celine unutar razbarušenog pripovedanja – Nešto o tome sam rekao. Roman je uspeo zato što je te celine ili potencijalne celine spojio upravo tako kako je spojio. Lauri je bio i nadareni stvaralac kraćih formi. Koliko je meni poznato, one nisu prevođene na hrvatski & srpski jezik sa jednim važnim izuzetkom: Pakleni kamen (Gradac, 2000) -Lunar Caustic. Ova novela mi deluje kao pripovedačko- egzistencijalni blok koji je trebalo da posluži u pisanju romana koji bi bio nastavak romana Pod vulkanom. Tema je ista, ponovo alkoholizam i nekoliko pojedinaca koji su nasukani u ludilu sveta; i ponovo paradoks: moderno društvo i savremenost trpe kritiku, autsajderi su junaci plemenitog duha, a ludnica je oaza u svemu tome. Pod vulkanom upriličuje pakao, dok je taj drugi roman trebalo da upriliči čistilište; a iz koncepcije novele, ako je tretiramo kao fragment, vidimo da je bio zamišljen u istom egzistencijalnom ključu koju bi pisac, verovatno, ponovo mitopoetski nadgradio.
(9) Katoličke reference i
drugi religijski, mitološki i politički slojevi – Radnja se odvija tokom
jednog dana u Meksiku podno vulkana na Dan svih svetih (Sollemnitas omnium
sanctrorum) 1. novembra i ne treba ga brkati sa Danom veštica koji pada dan
ranije, 31. oktobra. Uprkos tome, skoro da nema katoličkih značenja uključenih
u narativnu simboliku. Nešto drugo je po sredi. Uzima se običajni, karnevalski
deo tog blagdana kada se u Meksiku sećaju svojih predaka i odlaze na groblje.
Ovo je Lauriju poslužilo da stvori snažne slike koje uvode jedno drugo, za
njega mnogo važnije značenje, tj. najdublji religijski, animistički sloj.
Zapravo prebacuje Dan veštica na Svisvete, da bi izmešao svet živih i svet
duhova u arhajskom poimanju tih koncepata. Konzul prolazi u svom deliričnom
transu kroz pakao koji se tog dana otvara ka zemlji. Raznorazni duhovi slobodno
šetaju. Tu ima i elemenata šamanističkih putovanja kroz druge svetove, a Lauri
je odličan poznavalac raznoraznih svetskih mitologija i htonskih kultova.
A uverljivosti tih slika doprinosi i nešto veoma realno: aktuelni politički
trenutak u kome slobodno šetaju fašistički falangisti u osvit Drugog svetskog
rata; s tim što, po meni, ovo daleko nadilazi konkretni trenutak i govori o
makabrističkim dimenzijama zla koje se kriju u političkim manipulacijama svih
vremena, a vrlo očito i danas. I tu, takođe, vidim romanesknu vrlinu, da se
teme jednog, u velikoj meri, gotskog pa i „metafizičkog“ romana, na ovako jasan
način otvore realno-istorijskoj i političkoj dimenziji egzistencije.
Ipak, katolička referencijalnost je i pored svega toga bitna. Ovo se postiže
ponavljanjem, kao vešt lajtmotiv. Usred pakla konzul čuje pitanje:
- ¿Quiere usted la salvación de Mexico ¿Quiere usted que Cristo sea nuestro Rey?
- Ne
Da ne bude zabune, pitanje se kasnije ponavlja još jednom:
- ¿Quiere usted la salvación de Mexico ¿Quiere usted que Cristo sea nuestro Rey?
-Ne
Čitalac ovde može poći za divergentnim asocijacijama: (a) ovo je vrlo blisko situaciji isleđivanja, pa može upućivati na inkviziciju ili klerofašizam. Međutim pronašli smo ovde konkternu katoličko-ritualnu asocijaciju (b). Naime situacija pakla u kojoj se konzul nalazi je i situacija bliske, preteće smrti i u tom slučaju sveštenik će pozvati grešnika na pokajanje radi spasa duše. Spasenje se odbija na dva očigledna plana
- kolektivnom (¿Quiere usted la salvación de Mexico?) i
- ličnom (¿Quiere usted que Cristo sea nuestro Rey?) zato što u ovom ključu, Hrist Kralj mora biti i spasilac.
Ovde dakle, imamo sasvim neposredno odbacivanje hrišćanskog pogleda na svet generalno, ne samo kao političke ideologije.
(10)
Jezik i prevodi – engleski tekst je
impregniran španskim. Razumljivo da je onda tako moralo biti i u prevodima. Ali
kako se koristi taj španski? Pa na isti način kako u srpskom i hrvatskom
koristimo engleski; mnoštvo stranih reči i izraza koristimo slobodno i mešamo
sa maternjim (na užas leksičkih dušobrižnika!). Ali koristimo ga sa punom
svešću o značenju tih stranih reči. Pošto je engleski jezik još uvek Lingua
franca, mi svesno dozvoljavamo kulturni uticaj ovog jezika na svoje svakodnevno
izražavanje. U Laurijevom romanu, upravo tako su pomešani engleski i španski. S
jednim dodatnim efektom: španski dobija ulogu Lingua franca onostranosti. Meni
je poznavanje španskog uveliko povećalo razumevanje i uživanje u tekstu. Stoga
je krajnje neobično, da u srpskom Nolitovom prevodu iz 1966. godine (prevod: Branko
Vučićević) ovaj španski nije uopšte prevođen. To je, očigledno, shvaćeno kao element egzotizacije i atmosfere
na kome se ne treba zadržavati. Time su oduzeli romanu bitnu dimenziju njegovog
značenja.
Ja sam počeo roman čitati u hrvatskom prevodu, ali zbog mestimično teških
delova, nemajući engleski original, prešao sam u jednom trenutku na srpski. Ali
sam se vrlo brzo vrati na hrvatski. Daljim poređenjem nekih teških mesta,
zaključio sam da je u hrvatskom prevodu to mnogo bolje rešeno; uzgred , tamo su
španske reči i izrazi su skrupulozno prevedeni. Zato preporučujem hrvatski
prevod Luke Paljetka.
(11)
Književni uticaji i filmska adaptacija romana – Verovatno su studije
napisane i biće napisane o svim antropološko-religijskim i filozofskim
uticajima na Malkolma Laurija. Na hvale vredan način autor, kao Borhes ili Eko,
navodi sve svoje uticaje u svom romanu. Kabalistički se mogu naći u samom
tekstu, a ovde navodim one implicitnije navedene ili uopšte nenavedene: Sofokle,
Luis de Leon, Džon Banjan, Kristofer
Marlou, Ben Džonson, Herman Melvil, Džozef Konrad, Edgar Alan Po, Džek London,
Tolstoj, Dostojevski, Čehov, Persi Biš Šeli, Žan Kokto, Bodler, Gete...
Po ovom romanu Džon Hjuston je snimio odličan film istog naslova Under the
Volcano iz 1984. godine sa Albertom Finijem i Džeklin Biset.
(12) Zaključak: zašto čitati ovaj roman – Lauri se borio sa alkoholizmom kao i njegov junak Džefri Fermin. Verujem da je dobrim delom ovaj roman i pisan u napitom stanju što ga čini, mestimično, previše razbarušenim i teškim za čitanje. Uprkos tome, način na koji je napisan, izuzetno liričan jezik, način na koji zaobilazi žanrovske klišee, kao i način na koji podređuje ideološki spektar umetničkom zadatku; neverovatna potentnost višestrukog poentiranja koja proizilazi direktno iz dramaturško-umetničkih rešenja i gde se izneveravaju čitalačka očekivanja, čine ovaj roman remek-delom. Što znači da, barm što se mene tiče, on postaje višestruki standard za poređenje. Od pisaca klasika, radi poređenja postupaka, treba ga imati u vidu kad god čitamo književnost koja uključuje gotske teme, sa Foknerom, sa značajnim hispanoameričkim romanima koji uvode fantastični realizam kao i sa svim budućim ambicioznijim pokušajima ovog tipa. Naveo sam Sabata kao primer, a posle ovog romana preporučujem čitanje Huana Rulfa i njegovog čuvenog romana Pedro Paramo. I konačno: od toga sve počinje, na to se i vraća, večni motiv i jedna od poslednjih rečenica ovog Laurijevog romana:
No se puede vivir sin amar(Bez ljubavi se ne može živeti)
*U aranžiranju teksta sam koristio svoje fotografije sa Izložbe o smrti i posmrtnim običajima Etnografskog muzeja u Beogradu pre nekoliko godina. Slike iz filma Under the volcano Džona Hjustona kao i slika autora i za Mezcal, uzete su sa interneta.
No comments:
Post a Comment